Ljubav se piše velikim slovom
Noć je. Rano je došla. Nisam stigao da uradim dosta planiranog. Iznenadila me. NIsam stigao ispisati sve reči koje sam želeo, pročitati sve redove koje sam napisao, poslušati svaki glas koji mi je govorio. Rekli su da će doći, nisam slušao. Prsti su mi umorni od stalnog stiskanja slova na tastaturi, nepravilan položaj sedenja se već iskazuje bolom u ledjima, a i dalje sedim, i dalje pišem. Pišem jer moram. Pišem jer Volim. Kad se radi o Ljubavi, uvek je pišem velikim slovom. Čak i kad se radi o malim Ljubavima i velikim razočarenjima. Ne znam da li je u redu razočarati se u Ljubav? Da li si onda uopšte i iskreno Voleo? A Voleo si...
Kad dolazi do Ljubavi? Da li postoji vremenski period upoznavanja, pa broj zajedničkih izlazaka, brojanje koliko puta ste imali seks? Koja računica je bitna? Da li je bitno što dok si pored nje, gubiš razum, a trudiš se biti razuman, razumeš sve iako ništa nisi ni čuo, klimaš glavom i kad ti nije bilo upućeno pitanje, ne skidaš osmeh sa lica kao da ti je lice zgrčeno u toj grimasi, ljubiš je uvek i svugde, govoriš joj da je lepa, da ti znači, da je podržavaš? Sve mi liči da to može biti to. Da ne mora da prođe određeno vreme, jer ne možeš kontrolisati emociju. Napadne te bez ikakvih upozorenja, samo kad ona hoće, a ne kada ti misliš da si spreman. Izvlači ono najbolje iz tebe kako samo ona to ume, tihim vetrom koji za tren oka postane emotivni zemljotres.
Noć je...a nisam joj rekao da je Volim.